ZNAT ĆE DA PROROK BIJAŠE MEĐU NJIMA! (Ez 33,33)

Transcription

1 »TEOLOŠKI RADOVI«SVEZAK 85 ZNAT ĆE DA PROROK BIJAŠE MEĐU NJIMA! (Ez 33,33)

2 ZNAT CE DA PROROK BIJAŠE MEĐU NJIMA! (Ez 33,33) Zbornik u čast prof. dr. sc. Bože Lujića, OFM, povodom 70. godine života Uredili: Stipo Kljajić, OFM Mario Cifrak, OFM KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2018.

3 ZEMLJA: IZRAELOVAI BOŽJA BAŠTINA TEOLOGIJA ZEMLJE U PREDSUŽANJSKIH PROROKA Đurica Pardon - Punitovci Uvod Riječi proroka nisu nastale u vakuumu niti su pale s neba, nego su nastale i izgovorene na zemlji i u zemlji koju su smatrali svojom od Boga im danom domovinom. Proročki govori uvijek su povezani sa svijetom i povijesnim okolnostima u kojima su proroci živjeli. Čak i onda kad su tvrdili da govore riječ Božju koja im je objavljena, proroci su poruku Božju oblikovali svojim ljudskim ustima i u kontekstu vremena u kojem se proročko naviještanje dogodilo. Proročki navještaji nastali su unutar konteksta (ne)vjere Izraela i (ne)shvaćanja pojedinih pojmova koje je u vrijeme njihova djelovanja bilo prisutno u mislima i djelovanju njihovih slušatelja. Proroci su na poseban način doživljavali, shvaćali i tumačili biblijske predaje, izrasle iz tradicije vjere praotaca te su ih svojim teološkim izričajima pokušavali prenijeti u suvremeni svijet svojih slušatelja.1proroci su prije svega vjernici koji svoju riječ izriču oslonjeni na vjeru svog naroda Izraela koja je proizašla iz predaja Petoknjižja i zakonskih propisa čije poštovanje je trebalo jamčiti blagostanje i siguran boravak u njihovoj zemlji. Tumačenje predaje vjere Izraela u proročkim navještajima uvijek je konkretno, uvijek smješteno unutar konkretnih povijesnih događaja, i uvijek upućeno konkretnoj vjerničkoj zajednici njihova vremena.2 Jedna od najvažnijih tema proročkih navještaja koja se proteže cijelim Usp. Matthias KÖCKERT, Gottesvolk und Land. Jahwe, Israel und das Land bei den Propheten Amos und Hosea, u: Arndt ME1NHOLD - Rüdger LUX (urr.), Gottesvolk. Beiträge zu einem Thema biblischer Theologie, Siegfried Wagner zur Vollendung des 60. Lebensjahres gewidmet, Berlin, 1991., , 44. Sažeta školska definicija proroka prema Boži Lujiću glasi:»prorok je od Boga pozvani i poslani pojedinac da u određenom povijesnom trenutku na određenom prostoru i određenome narodu priopći neku konkretnu istinu kao poruku iz Božje perspektive.(...) Proročka zadaća nije bila nipošto 153

4 proročkim korpusom jest i tema zemlja? Predaje o zemlji, premda međusobno usko povezane često su unutar biblijski tekstova različito shvaćane i tumačene, a pojam zemlja u različitim je povijesnim okolnostima imao drugačije značenje. Cilj ovoga članka je istražiti i pojasniti, pokazati, i koliko god je više moguće, omeđiti polje razumijevanja pojma zemlja unutar kojega su proroci predsužanjskog razdoblja izraelske povijesti, Amos, Hošea, Mihej, Izaija i Jeremija naviještali Božju poruku o svojoj zemlji svojim suvremenicima u svrhu boljeg razumijevanja biblijske teme zemlja u teološkim razmišljanjima našeg vremena i prostora.4 1. Proročko shvaćanje vlastitog identiteta i poslanja 1.1. Identitet proroka u Izraelskoj zemlji Predsužanjski proroci doživljavali su zemlju usko poveznom stvarnošću sa svojim proročkim identitetom i poslanjem. Smatrali su se čuvarima i braniteljima pravednih i na Božjoj riječi zasnovanih odnosa između Boga, njegova naroda i njihove zemlje. U proročkim riječima jasno odzvanja poruka da su Bog, narod i zemlja nerazdvojivi čimbenici Saveza koji je sklopljen Božjim poticaj em na dobrobit svih njegovih sudionika. U Savezu su Bog, narod i zemlja. Isključivanje ili zanemarivanje vjernosti i odanosti prema bilo kojem čimbeniku Saveza nužno dovodi do urušavanja cjelokupnog sustava života koji je na njemu utemeljen. Svrha postojanja proroka jest čuvati Savez, čuvati i poticati vjernost naroda, paziti na zemlju i osiguravati pravednost u njoj i prema njoj. U kriznom razdoblju povijesti Izraela i njegove zemlje, proroci su pozivani i podizani da apstraktna i uopćena nego vrlo konkretna, a odnosila se na konkretne ljude i konkretno vrijeme i na konkretne probleme. Prorok je zapravo trebao iznijeti pravu istinu narodu o samome narodu i suočiti ga s istinom kako je ona izgledala iz Božje stvarnosti«. Božo LUJIĆ, Starozavjetni proroci, Zagreb, , U kanonskom redu biblijskih proročkih spisa od proroka Izaije, čija knjiga počinje proglasom:»čujte, nebesa, poslušaj, zemljo«(iz 1,2) pa sve do proroka Malahije, koji svoju knjigu završava Božjom prijetnjom:»da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju«(mal 3,24), poruka Božja upućena njegovu narodu po ustima proroka povezana je sa zemljom i uz zemlju.»sve što su proroci govorili povezano je izričito ili uključivo uz Božje obraćanje i govor svome narodu. To se osobito tiče i usko je povezano s njihovim govorom i porukama o zemlji.«walther Theodor ZIMMERLI, The Land in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, u: James T. BUTLER - Edgar W. CONRAD - Ben C. OLLENBURGER (urr.), Understanding the Word. Essays in Honor o f Bernhard W. Anderson, Sheffield , , 247. Članak istog sadržaja na njemjačkom jeziku: Walther Theodor ZIMMERLI, Das»Land«bei dne vorexilischen und frühexilishen Schriftpropheten, u: Georg STRECKER (ur. ), Das Land Israel in biblischer Zeit, Jerusalem-Symposium 1981 der Hebräischen Universität und Georg-August-Universität, Göttingen, 1983., Ovaj članak napisan je u čast izv. prof. dr. Boži Lujiću koji je u svom znanstvenom radu mnogo vremena i svoje životne energije uložio u istraživanje proročke poruke, a kao mentor mog magistarskog i doktorskog rada pružio primjer i potporu mom znanstvenom istraživanju teme zemlja u ICnjizi Postanka i u Knjizi proroka Hošee. 154

5 osvijeste identitetsku povezanost izabranog Božjeg naroda s njegovom zemljom, a napuste shvaćanja zemlje koja proizlaze iz doživljaja vlastite samodostatnosti i samoosiguranja. Zemlja je Božji saveznički dar, ali istovremeno i kušnja. Živjeti u zemlji vjerni Savezu prvotna je zadaća Izraela. Tri su elementa koji omogućavaju razumijevanje proročke službe i poslanja u Izraelu nakon useljenja i tijekom boravka u njihovoj zemlji: (1) Prorok je točno određen za vrijeme boravka naroda u zemlji (Pnz 18,9-15). Prorok je u to vrijeme potreban i zbog toga se šalje i daje. Zemlja predstavlja situaciju u kojoj on treba prenijeti na vidljivi način važne Božje riječi. (2) Proroci su pozvani jamčiti sigurnost naroda i pod kontrolom držati vlast i moć kraljeva. Oni su osiguranje od opasnosti koju bi moć kraljeva mogla nanijeti narodu i zemlji. Proroci su prije svega slani kraljevima i njima se prvima obraćali. Proroci se najčešće pojavljuju zbog kraljeva koji (nepravedno) vladaju zemljom (2 Sam 7,5; 1 Kr 18,1 ; Iz 6,9). (3) Darovi i znakovi kojima su obdareni proroci u suprotnosti su s napastima i kušnjama koje predstavlja zemlja, naime u suprotnosti su magijskim praksama samoosiguranja i manipulacije (Pnz 18,9-22; Jr 2,2-6; Hoš 4,2; Am 8,4).5 Zemlja i iluzija samodostatnosti zavodi i uljuljkuje narod u osjećaj upravljanja vlastitim životom i njihovom zemljom, te se čini kako je dar zemlje izuzet iz povijesnih događaja spasenja. Prorok je Izraelu, nasuprot tome, jedini izvor pravog uvida i vodstva. On postoji radi toga da bi Izraelu trajno potvrđivao njegovu nesigurnost i nepredvidivost pred, doduše, privlačnijim ali nezakonitim alternativama.»svrha proroka je, dakle, govoriti u zemlji, pred licem kralja i protiv idolatrijskih oblika samoosiguravanja.«6 Stoga je prorok pozvan osigurati povezanost između povijesnih predaja života izraelskog naroda s Bogom kojom se hrani vjera Izraela i zemlje prema kojoj se Izrael treba ponašati u skladu s odredbama Saveza Govoriti ii vlastitoj zemlji o njezinoj vrijednosti U povijesti spasenja proroci predstavljaju Božju prisutnost i blizinu svome narodu u tri oblika: u obliku blagoslova, kad narod izvršava Božji Zakon i poštuje Savez, u obliku Božjeg gnjeva, kad je narod nevjeran i iznevjeri svoga Boga, u obliku milosrđa, kad navještaju oproštenje i ponovnu uspostavu povezanosti s Bogom. Kod sva ta tri oblika navještaja Božje blizine zemlja predstavlja privilegirano i konkretno mjesto njihova ostvarenja.7 Upravo je konkretnost, kojom se odlikuje služba, poslanje i navještaj proroka, ono što postavlja proroke čvrsto u Usp. Mato ZOVKIĆ, Poziv biblijskih proroka, Zagreb, 2012.,8-14. Walter BRUEGGEMANN, The Land. Place as Gift, Promise, and Challenge in Biblical Faith, Philadelphia, 1977., Usp. Alain MARCHADOUR - David M. NEUHAUS, Land, Bibel und Geschichte,»Das Land, das ich Dir zeigen werde...«, Berlin, 2011.,

6 kontekst zemlje, konkretne zemlje, zemlje njihova naroda i njihove domovine u konkretnom povijesnom trenutku.8 Zemlja je mjesto na kojem se Bogu pokorava i njemu služi (Jr 42, 10-14), gdje se Božja ljubav na vidljiv i konkretan način kroz njezinu plodnost može doživjeti i osjetiti (Hoš 2,10). Bog se za svoj narod brine i svoju brigu na konkretan način iskazuje, jer zemlja daje svoje plodove (Iz 1,19). Čovjek svoj život može živjeti u punini ako prepoznaje svoga Stvoritelja, koji mu je u isto vrijeme i Bog i Otac, partner i suradnik (Am 4,13; Iz 51,13; 63,16; Hoš 2,21-25). Proročke propovijedi pune su prijekora i navještaja kazni zbog raznih oblika bezakonja i izopačenih odnosa među ljudima i prema zemlji. Savez je ugrožen, a zemlja je mjesto grijeha. Zbog toga Izraelova zemlja umjesto da bude mjesto blagostanja i mira postaje mjesto Božjeg gnjeva i srdžbe (Iz 1,7-8; Mih 3,12; Iz 24,1-23). Zbog grijeha naroda stradava zemlja i pretvara se u neplodno tlo (Hoš 2,14; Jr 12, 7-13). Zbog grešnosti ljudi i prekršaja Zakona na zemlji vlada nered, od početnog kozmosa, stvara se kaos (Am 3,9-11; Jr 5,24-25). Božje milosrđe i njegovo oproštenje u navještajima proroka uvijek vodi prema povratku naroda u zemlju i uspostavi mira i blagostanja, novog života u zemlji (Iz 51,3; Ez 37,12). Vizije sretne budućnosti naroda u proročkim knjigama uvijek su povezane sa plodnošću i obiljem darova zemlje (Am 9,11-12; Ez 34,25-30). U svakom slučaju zemlja je u proročkim navještajima mjesto koje je Bog obećao i dao praocima Izraela (Jr 32,22-23), za koju se sam Bog zajedno sa svojim narodom borio i za svoj narod je osvojio da živi u njoj u miru i blagostanju (Iz 55,11-13; Jr 11,4-5; Ez 20,42; Mih 5,5). Zemlja Izraelova je Božja baština, Božja imovina, integralni dio Božjeg doma, Božji posjed u kojem je on glavni i jedini Gospodar i domaćin koji svome narodu daje da živi na njegovoj zemlji, u njegovom domaćinstvu (Iz 49,8; Jr 3,18-19; 30,3). U toj zemlji predsužanjski proroci su pozvani i poslani naviještati Božju riječ i obraćati se svome narodu koji u njoj živi Promicati pravdu u zemlji Vrijeme djelovanja proroka Amosa i Hošee označeno je ekonomskom, političkom i religioznom krizom u Sjevernom kraljevstvu, a u vrijeme djelovanja Miheja, Izaije i Jeremije slična je kriza zahvatila Južno kraljevstvo. Krizno stanje vodilo je i jedno i drugo kraljevstvo prema propasti. Bila je to kriza u kojoj je stradanje Izraelove zemlje bilo vrlo izvjesno. Dok je Izraelsko i Judejsko kraljevstvo početkom i sredinom 8. st. pr. Kr.»plivalo«u bogatstvu i ponosilo se poletom i moći, nad njima su se, poput oluje, nadvijali tamni oblaci silne prijetnje njihovom blagostanju i miru, a dolazili su od trenutno manje utjecajnih, no ipak 156 Usp. Mato ZOVKIĆ, Poziv biblijskih proroka, 10.

7 drevnom tradicijom i kulturom vrlo velikih, susjednih naroda i država, Egipta s juga i Asirije sa sjevera, koje su u to vrijeme zauzete svojim unutarnjim problemima, ipak težile i spremale se ponovno ostvariti nadmoć i postići kontrolu nad cijelim teritorijem, što su ga imale prije uzdignuća Izraela i Jude. Tu opasnu prijetnju mogao bi zanemariti samo onaj»tko je krajnje naivan ili onaj tko je pun pobožnog pouzdanja«.9 Razdoblje povijesti Izraela i Judeje označeno je posvemašnjom krizom. Bilo je to vrijeme dalekosežnih političkih i društvenih promjena u oba kraljevstva koje su bile poticane stalnom potrebom učvršćivanja i sređivanja državne vlasti te prodorom oblika tradicionalnog agrarnog života. Stoga se 8. st. pr. Kr može označiti kao»stoljeće u kojem je ogromna i opasna Asirija zaprijetila i na kraju progutala Sjeverno kraljevstvo, a Južno Kraljevstvo svela na podaničku vazalsku državu«.10 Ti događaji, koji zaokružuju političko-religioznu sliku vremena djelovanja proroka Hošee, imali su izrazito dubok utjecaj posebno na religiozna shvaćanja i praktični vjernički život. Proročki glasovi Amosa, a napose proročka angažiranost Hošee, još su za vrijeme relativnog blagostanja, za vrijeme kraljevanja Jeroboama II. na izraelskom prijestolju ( pr. Kr.; usp. 2 Kr 14,23-29), dok je izvana sve izgledalo skoro savršeno, upozoravali na opasnost suda kojim Bog, po djelovanju stranih naroda, osobito Asiraca, kao instrumenata njegove pravde, uvodi pravednost te prijeti kaznom Izraelu zbog njegova, naizgled pobožnog, međutim, stvarno i nedvosmisleno, bezglavog i nepromišljenog srljanja u propast kamo je narod vodio zaborav vjernosti Savezu i priklanjanje idolatrijskim religioznim praksama." Pravednost i pravda jedan su od glavnih zahtijeva koji se stavlja pred Izraelce prilikom njihova ulaska u zemlju, pa se svojim socijalnim naukom prorok Amos predstavlja kao prenositelj i reinterpretator starih predaja Izraela i zakonskih propisa koji proizlaze iz vremena prije i za vrijeme naseljavanja zemlje.12 Slične ideje nalazimo i kod drugih proroka koji su živjeli i djelovali tijekom 8. st. pr. Kr. Mihej upozorava zemljoposjednike zbog njihova nepravedna odnosa prema siromasima (Mih 2,l-5)13, a Izaija kori jeruzalemske aristokrate koji svojom ohološću i nevjemošću ugrožavaju zemlju (Iz 5,8-10; 6,11-13) i njezin glavni grad (1,21 s). Mihej i Izaija tradiciju pravednosti i pravde koja je ustanovljena Zakonom povezuju s pravednom podjelom dobara zemlje koju smatraju Božjom 9 Francis I. ANDERSEN - David Noel FREEDMAN, Hosea. A New Translation with Introduction and Commentary>, Garden City/New York, 1980., Joseph BLENKINSOPP, A History o f Prophecy in Israel, Louisville, 1996., 49. " Usp. John Andrew DEARMAN, The Book o f Hosea, Grand Rapids, 2010., Usp. Walther Theodor Z1MMERLI, The Land in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, Postoje naznake da bi dio teksta Mihejeve knjige mogao potjecati iz starijeg razdoblja te da bi mogao pripadati nekom od proroka s područja Samarije (Sjevernog kraljevstva). Usp. Adam Simon van der WOUDE, Deutero-Micha. Ein Prophet aus Nord-Israel?, u: NedThT, 25 (1971), ; J. BLENKINSOPP, A History o f Prophecy in Israel,

8 voljom, a grabežljivost zemljoposjednika smatraju ogromnim prijestupom (Iz 5,8; Mih 2,1-2). Nepravedni odnosi prema vlasništvu, osobito odnosi prema zemlji uzrok su Božjeg gnjeva kojim proroci prijete. Kazna koja stiže nepravedne zemljoposjednike obuhvaća uništenje njihovih kuća i odbijanje zemlje da donese odgovarajući urod. Prepoznavanje zemlje kao dara Božjega od iznimne je važnosti za pravedan i ispravan život. To obuhvaća društvenu odgovornost i brigu za ugrožene. Pravedne odnose zemlja uvijek nagrađuje svojim darovima i podržava život onih koji čine pravdu štujući Boga kao davatelja plodnosti zemlji, a time i života svome narodu Poticati na vjernost Bogu i vjernost zemlji Proroci predegzilskog razdoblja duboko su svjesni Božje povezanosti i bliskosti s Izraelom. Oni navještaju d a je zemlja darovana Izraelu u početcima njegove povijesti (Am 2,9). Zemlja na kojoj Izrael živi dar je Boga koji je svoj narod izbavio iz egipatskog ropstva. Uklanjanjem naroda koji su prije Izraela živjeli u kanaanskoj zemlji i predavanjem obećane zemlje Izraelu Bog se pokazuje kao gospodar svih naroda. Bog upravlja njihovom poviješću, ali bira svoj narod Izrael da bi s njime uspostavio poseban odnos (Am 9,7).15 Proroci predsužanjskog razdoblja su uvijek naglašavali da Izrael ne posjeduje trajno i neotuđivo pravo na zemlju, te da bi, zbog svoje nevjere Bogu i nevjernosti Savezu, mogao zemlju izgubiti (Am 2,10). Useljavanje Izraela u zemlju iskaz je posebne Božje bliskost i povezanosti. Stoga je težina grijeha i prijestupa Izraela protiv Boga i protiv zemlje veća, pa su kazne koje navještaju proroci drastične. Izrael zbog nepravde kojom je obeščastio zemlju, zbog svog nepravednog ponašanja u njoj ne zaslužuje boraviti i prebivati (Am 3,2). Prorok Amos, na poseban način naglašava da pravo Izraela na stanovanje u zemlji nije neotuđivo, štoviše, upozoravao je narod da bi zbog nepravednog ponašanja mogao biti izmješten iz svoje zemlje i ponovo se vratiti u ropstvo (Am 7,17).16 Nepravedno ponašanje ljudi prema Bogu utječe na povezanost naroda i zemlje. Svojim nepravednim ponašanjem ljudi uništavaju zemlju (Iz 6,11-13) koja je Božje 14 Ipak, kako primjećuje W. Zimmerli, Izaijin govor o zemlji je drugačijeg karaktera od onog što ga nalazimo kod Amosa pa i kod Miheja. On govori o zemlji kao mjestu Božjeg prebivanja misleći pri tome na Jeruzalem, a posebno na brdo Sion, kao mjesto kulta i prostora Božje blizine. Usp. Walther Theodor ZIMMERLI, The L and in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, Usp. Božo LUJIĆ, Prava čovjeka i prava naroda u Am 1,3-2,16, u: Marko JOSIPOVIĆ - Mato ZOVKIĆ (urr.), Crtajte granice ne precrtajte ljude. Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskoga nadbiskupa Finka Puljića kardinalom, Sarajevo-Bol, 1995., ; Božo LUJIĆ, Proročka kritika kao poziv na društveno-moralno ponašanje. Egzegetsko-teološka analiza Am 2,6-16, u: Bogoslovska Smotra, 82 (2012) 3, Usp. Eryl W. DAVIES, Land: its rights and privileges, u: Ronald E. CLEMENTS, The World oj' Ancient Israel. Sociological. Anthropological and Political Pespectives, Esavs by Members o f the Society fo r Old Testament Study, Cambridge, 1989., ,

9 F vlasništvo i zbog toga ne zavrjeđuju više stanovati u njoj (Iz 5,8-13). Time ne nanose štetu samo sebi nego i čitavom narodu. Neposlušnost Amosovoj proročkoj riječi, kojoj se njegovi suvremenici protive i ne žele ju poslušati utječe na njegov osobni položaj i povezanost sa zemljom. I on, navjestitelj Božje riječi, zbog nepravednosti svojih sunarodnjaka koji su odbacili Božju poruku upućenu njima, biva ozloglašen i izagnan iz zemlje s naznakom da»zemlja ne može više podnijeti njegovih riječi«(am 7,10).17 Proroci ispovijedaju ponajprije vjeru daje Bog jedini gospodar svih naroda, svega svijeta, neba i zemlje. U središtu proročke poruke jest Bog Jahve. Proročko shvaćanje Boga Jahve značajno je za cijeli Stari zavjet kome su proroci baš tim svojim shvaćanjem udarili pečat. Za proroka je stoga najveći grijeh napustiti Boga i služiti drugim, i to izmišljenim bogovima, (usp. Am 9,5-6; Iz 45,5-25; Jer 5,24).18 Bog je Izraelu darovao kanaansku zemlju za sigurno i opskrbljeno stanovanje, ponajprije da bi ispunio svoje obećanje dano praocima (npr. Ez 20,42; Jr 32,22), ali i zato da ga njegov narod na zemlji časti i poštuje kao svoga Boga držeći se obveza Saveza (Jr 34,13s; Ez 17,14; Iz 58,13).19 Osnovni teološki izričaji kojima se služe proroci glede opisa odnosa između Boga, naroda i njihove zemlje utemeljeni su na povijesnom iskustvu Izraela u njegovu hodu s Bogom.20 Dar zemlje, kao povijesna komponenta, u spisima predsužanjskih proroka usko je vezan uz kultnu dimenziju vjere Izraela. Život u Jahvinoj zemlji, koja se smatra čistom, izraz je kultne ispravnosti i pravog štovanja, a život ili smrt u/na nečistoj zemlji smatra se znakom odvojenosti od Jahve (Am 7,17). Samo oni koji žive u zemlji nalaze se u Božjoj blizini i u području života.21 Prorok Hošea, zajedno s Amosom i Mihejom, naglašavaju značenje dara zemlje kao važne sastavnice odnosa između Izraela i njihova Boga (usp. Hoš 13,4-6). Odanost i vjernost Bogu usko je vezana uz odanost i poštovanje zemlje koju je on svome narodu dao Usp. Walther Theodor ZIMMERLl, The Land' in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, Usp. Adalbert REBIĆ, Prorok čovjek Božji, Zagreb, , Šira analiza kod Alain MARCHADOUR David M. NEUHAUS, Land, Bibel und Geschichte, Usp. Peter DIEPOLD, Israels Land, Stuttgart, 1972., 155. Još o istoj temi vidi kod Eryl W. DAVIES, Land: its rights and privileges, Detaljniju analizu pojmova pravednosti i života u odnosu prema zemlji vidi: Gerhard von RAD, Righteousness and 'Life in the Cultic Language in the Psalms, u: Gerhard von RAD, The problem o f The Hexateuch and other essays, London, Tema darovanosti zemlje prisutna je i kod drugih proroka. Tradicija o daru zemlje integralni je dio navještaja proroka koji je u direktnoj vezi s njihovim govorom o odnosu Izraela i Jahve. Paralelno čitanje tekstova tradicije o daru zemlje s komentarom kod proroka Amosa, Miheja i Hošee vidi u: Christopher J. H. WRIGHT, G od s People in G od s Land: Family, Land and Property in the Old Testament, Grand Rapids,

10 2. Zemlja: Izraelova i Božja baština Sukladno proročkoj riječi Hošee i drugih proroka 8. st. pr. Kr. prorok Jeremija, čije su misli o zemlji čvrsto povezane uz deuteronomističku tradiciju, vrednuje odnos između Boga, naroda i njihove zemlje. Jeremija jasno naglašava daje zemlja Božje vlasništvo (Jer 2,7). Tu glavnu poruku Jeremija oblikuje u svojim govorima o zemlji nazivajući je Božjom baštinom. Jeremijini izričaji o zemlji traže posebnu pozornost budući da je on nedvosmisleno onaj koji najpotpunije izražava njezino značenje za život naroda. Zemlja je u Jeremijinim govorima vrlo često personificirana (Jer 6,19; 8,16; 22,29) teje u mnogo slučajeva identificirana s narodom, a u nekim slučajevima i zemlja i narod su označeni kao Božja baština (Jer 12,7-13). Zemlja Izraelova je Jahvina zemlja, a narod Izrael je jahvin narod, te se, zbog tako česte povezanosti i asocijativnosti pojmova, stječe dojam da su sudbine zemlje i naroda neraskidivo povezane.23 Tako se od vremena Jeremije proroka riječ baština (nahälä*1) može smatrati kodnim nazivom za zemlju kojeg preuzimaju i drugi, ne samo proročki, biblijski pisci kad žele istaknuti Božje osobno vlasništvo nad narodom i zemljom i kad žele naglasiti uzajamnu povezanost Boga, naroda i njihove zemlje (usp. Ez 20,6; Dan 11,16.41,45) Zemlja je Božja baština Zemlja kao baština (nahäläh) predmnijeva dva sadržajno komplementarna poimanja. Prvi, povijesni i realni sadržaj pojma baština, u općem smislu označava komad teritorija, obradive zemlje, njivu, vinograd, kuću, općenito neku nekretninu, ali podrazumijeva i druge oblike imovine kao na primjer stado, robove, novac i drugu sitniju pokretnu imovinu.25 Međutim, riječ baština u svom užem, biblijsko-povijesnom i zakonskom značenju, označava imovinu, posebno zemlju, koja pripada pojedincima ili nekoj krvnom vezom povezanoj grupi te se unutar nje prenosi s koljena na koljeno kao nasljedstvo praotaca u kanaanskoj zemlji što ju je Jošua podijelio među plemenima Izraela (Br 36,7).26 Pravo nasljedstva i granice područja strogo su tijekom povijesti Izraela čuvane Usp. Peter DIEPOLD, Israels Land, ; Usp. Eryl W, DAVIES, Land: its rights and privileges, Usp. Walther Theodor ZIMMERLI, The 'Land'in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, Usp. Edward LIPIÑSKI, 7D3 (nahäl), rnrjj (nahälä11) u: Gerhard Johannes BOTTERWECK - Helmer RINGGREN - Heinz-Josef FABRY (urr.), Theological Dictionary o f the Old Testament, vol. 9., Grand Rapids, 1998., (dalje: TDOT) 26 Usp. Gunther WANKE, rfira (nahäläh) possession, u: Ernst JENNI - Claus WESTERMANN, Theological Lexicon o f the Old Testament, Peabody, 1997., vol. 2., 731. (dalje: TLOT) 27 Prvotni cilj biblijskih odredbi o nasljeđivanju zemlje bio je čuvanje teritorijalnog integriteta obiteljskih zajednica i plemenskog uređenja na temelju podjele teritorija iz vremena naseljavanja Kanaana. Zakoni o nasljeđivanju i granice teritorija te pravo na baštinu na poseban se način strogo čuvalo i branilo tijekom monarhijskog razdoblja ( pr. Kr.). Usp. Barry Lee EICHLER, 160

11 Drago značenje riječi baština (nahälä11) obuhvaća teološki i kultni sadržaj koji se temelji na drevnim predajama izraela i njihovim interpretacijama kroz teološku misao deuteronomističke i svećeničke škole biblijskih pisaca. Riječ baština (nahálff) upotrebljava se za označavanje naravi povezanosti unutar trijade Bog-narod-zemlja. Baštinski odnos shvaćen je kao trajni i neotuđivi vez između Boga, naroda i zemlje što gaje Bog uspostavio svojim obećanjem zemlje Abrahamu i izvršio darom i dodjelom zemlje plemenima Izraela.28 Shvaćanje zemlje kao povijesne baštine (nahäläh), koje se naslanja na najstarije predaje Izraela i ljudske civilizacije.29 Pozadina shvaćanja i razumijevanja pojma baština seže do drevnih tradicija prvotnih vremena kad je Elyon dijelio baštinu narodima zemlje. Ta podjela nije uključivala samo podjelu naroda na zemlji, nego također i podjelu odgovornosti i granica utjecaja božanskih sinova koji su svaki u odgovornost dobili i zemlju i narod koji je određeno područje trebao nastaniti (Pnz 32,8-9; Jr 3,19; 12,14-17). U toj primordijalnoj podjeli svaki je narod dobio svoje zaštitničko božanstvo određeno prema teritoriju i njegovim granicama. Zemlja, koja je prvotno podijeljena primordijalnim redom i dodijeljena Jahvi i pripadajući mu narod su Jahvino vlasništvo, njegova baština (Pnz 32,9).30 Ideja da je Izraelova zemlja Božja baština (nahäläh) na poseban je način povezana s proročkom službom i djelovanjem proroka. Već je Ilija prorok došao u sukob s kraljem Ahabom i njegovom ženom Izebelom oko otuđenog vinograda zbog obrane Nabotova prava na baštinjenje zemlje praotaca (1 Kr 21). Sukob je to dva suprotna i međusobno nepomirljiva gledanja na vrijednost i važnost zemlje koji su odražavali povijesne političko-ekonomske i religiozne prilike Ilijinog vremena.31 Kralj Ahab i njegova žena Izebela smatrali su zemlju predmetom Inheritance, u: Paul John ACHTEMEIER (ur.). The Harper Collins Bible Dictionary, San Francisco, 1996., (dalje: HCBD) 28 Usp. Gunther WANKE, n'i H (nahälä11) possession, u: TLOT, vol. 2., Zakoni o nasljeđivanju zemlje, kao i zakoni o ženidbi, potječu iz davnina ljudske civilizacije te su na poseban način sukladni mezopotamskim običajima i poznatom Flamurabijevom zakonu u kojemu su kodificirana najstarija pravila ljudskog društva. Usp. Roderick Andrew Francis MacKENZIE, Faith andh istoty in the Old Testament, Minneapolis, 1963., Usp. Arthur Mason BROWN, The Concept o f Inheritance in the Old Testament, New York, " U analizi povijesno političkog obzorja djelovanja proroka Ilije Božo Lujić objašnjava da je temeljni problem Ilijinog doba bio je davni sukob između pripadnika izraelskog naroda i Kanaanaca. Ne samo da je kralj imao dvije rezidencije: Jizreel i Samariju, nego je dopuštao i postojanje dvaju religioznih, a time i dvaju ekonomskih sustava u kojima se na posjed zemlje, na svrhu njezine plodnosti, gledalo oprečno drugačije. Osnovno pitanje, zaključuje Božo Lujić, jest:»koji je Bog bio mjerodavan u Izraelu za oborine, plodnost i poljodjelstvo: Gospodin ili Baal? Praksa je često bila sinkretistička, jer se pod plaštem štovanja Gospodina nerijetko štovalo zapravo Boga Baala.«Božo LUJIĆ, Starozavjetni proroci, 53. Kanaanski baalizam što su ga Izraelci zatekli neposredno nakon doseljenja bio je sklon sinkretizmu i popustljivosti, ali fenički oblik štovanja Baala, što gaje promicala kraljica Izebela, predstavljao je direktnu opasnost za religiju Izraela. Usp. Marin PUTILIN, Ilija i Božji odgovor na moralnu krizu Sjevernog kraljevstva (diplomski rad), Đakovo 2015.,

12 trgovine. Nabot i Ilija, nasuprot tome, držeći se tradicije koja proizlazi iz odnosa prema zemlji utemeljenog na Savezu i podjeli teritorija plemenima Izraela što ju je po zapovijedi Božjoj izvršio Jošua, zemlju smatraju neotuđivom obiteljskom baštinom (nahäläh) čije se vlasništvo iz generacije na generaciju, kao dar Božji za održanje života, prenosi s koljena na koljeno.32 Osnažen Ilijinim stavom, Nabot sebe smatra odgovornim za zemlju koja mu je dana u posjed, ali se ne smatra njezinim vlasnikom. Zato je ne može prodati niti otuđiti. Nabotu zemlja pripada, ali i on pripada zemlji. Zemlja i Nabot nalaze se u savezničkom odnosu koji je uspostavljen na temelju Božje riječi i na temelju povijesnog iskustva vjere koja nije niti s njime počela, niti će s njime završiti. Na temelju tih konkretnih povijesnih događaja koji su ujedno temelj vjere Izraela, proroci počevši od Ilije pa nadalje naglašavaju povezanost dara zemlje sa Savezom smatrajući i zemlju i narod Božjom baštinom, Božjim neotuđivim imanjem.»pojam baština nalaže shvaćanje zemlje kao dimenzije obiteljske povijesti«33 koja je započela sklapanjem Saveza i ispunjenjem Božjeg obećanja praocima - podjelom i darom zemlje Zemlja j e Izraelova baština Proročki navještaji svjedoče daje zemlja integralni dio savezničkog odnosa, a bilo koji način upravljanja i odnosa prema zemlji izvan onoga utvrđenog Savezom kažnjava se gubitkom zemlje (Am 7,17; Pnz 28,63-68). Konstanta vjerničkog odnosa Bog-narod-zemlja jest u tome što je Bog izabrao Izrael za svoju svojinu (Mih 7,14; Iz 63,17; Jer 10,16; 51,19) i dao Izraelu svoju zemlju u baštinu kako bi njome, kao konkretnom i trajnom stvarnošću,»utvario«svoju konkretnu i trajnu povezanost i privrženost svome narodu očekujući od svoga naroda isto tako konkretan i tvaran odgovor kroz uzvratno poštovanje njegova dara zemlje u čuvanju baštine - i vjere i zemlje - što predstavlja savezničke odnose s njime. Takav je stav napose primjetan kod proroka Jeremije koji spaja dvije tradicionalne formulacije i sadržaja pojma baština u jednu teološko-povijesnu cjelinu i izabrani narod smatra zajedno s njegovom zemljom Jahvinom baštinom (Jer 12,7-9). 32 Podjela zemlje koja je opisana u knjizi o Jošui dogodila se bacanjem ždrijeba, prema Mojsijevoj zapovijedi, što se smatralo Božjom voljom (Jš 11,23; 14,2; 19,51; 23,4; Br 26, 53-56). Komad zemlje određen i dobiven bacanjem ždrijeba smatrao se»baštinom«(nahàlâ1*) (Jš 14,2). Ta zemlja smatrala se neotuđivom zemljom jer je bila dio ispunjenja Božjeg obećanja prema Savezu. Zemlju koju su praotačke obitelji dobile kao dar smatrali su udjelom u Gospodinu ili mjestom u Jahvinoj zemlji (Jš 22,25), darom Jahvinim (Jš 23,13). Usp. Norman C. HABEL, The Land is mine. Six Biblical Land Ideologies, Minneapolis, 1995., Usp. Walter BRUEGGEMANN, The Land, Usp. Edward LIPIÑSKI, 'rçj (nahál), H7M (nahälä*1) u: TDOT, vol. 9.,

13 Ideja da su i Izrael i zemlja na kojoj on živi Božja baština dio su tradicionalne vjere Izraela još iz vremena Sinaj skog saveza kao i iz vremena naseljavanja zemlje. Savez i na njemu utemeljena podjela zemlje za vrijeme Jošue uspostavlja poseban i novi odnos između Boga kao gospodara sve zemlje i njegova naroda kojemu ju je on darovao. Na temelju takvog promatranja zemlje gradi se nova teološka povezanost s Bogom darivateljem zemlje nasuprot kultu božanstava plodnosti dotadašnjih stanovnika Kanaana. Uvođenjem i naglašavanjem teološke dimenzije baštine postavlja se novi stil kulta i novi način života Izraela unutar povijesnih okolnosti u kojima se Izrael nalazi. U toj dimenziji promatranja zemlje kao baštine naglašava se da zemlja nije samo čisti dar Božje milosti, nego i stvarnost koju treba zaslužiti poštovanjem odredbi Zakona. Stoga pojam baština, kao novi pojam koji u sebi sadržava i darovni karakter, ali i zakonsku komponentu, ujedinjuje staru jahvističku tradiciju s novijom svećeničkom, te u proročkom dogmatskom nauku novom lingvističkom uporabom i sadržajem dobiva svoju novu teološku težinu. Prekidajući staro dvojno poimanje baštine kao teritorija i uvođenjem nove oznake baštine koja označava narod u savezničkom odnosu s Bogom, Jeremija pojmu zemlja daje novi teološki sadržaj unutar odnosa Bognarod-zemlja. Upotrebom riječi baština kao novog teološko-povijesnog pojma Jeremija obuhvaća i donekle pomiruje sva povijesna i teološka previranja od vremena lutanja pustinjom do stanja sjedilačkog načina života u zemlji.35 Upotrebom pojma baština za zemlju nastavlja se i teološki obogaćuje istina vjere Izraela daje Bog Jahve, koji je izabrao narod Izrael da bi ga učinio svojom baštinom (1 Kr 8,53; Ps 33,12) i time postao»pleme baštine njegove«(iz 63,17; Jer 10,16; 51,19) i njegovo»stado baštine«(mih 7,14) upravo onaj isti Bog koji je prvotni vlasnik sve zemlje i koji je tu zemlju dao svome narodu. Upotreba ovih figurativnih izraza ne naglašava prijenos ili nasljeđivanje imovine, nego radije konstantu, trajnu narav Božjega posjeda. Odnos koji se izražava pojmom baština (nahäläh) označava trajnost i stalnost uzajamne veze između Boga, njegova naroda i njihove zemlje. Baština nije samo obiteljski pradjedovski posjed, neopoziva, neporeciva i neotuđiva imovina koja se ne može prenositi iz jedne obiteljske zajednice u drugu, nego je to i izraz kojim se izriče trajna, neporeciva i neotuđiva veza između naroda i njegova Boga. Jeremija, spajajući ta dva pojmovna sadržaja u jedan motiv naziva narod Jahvinom baštinom pri čemu kao pojam za uzajamnu povezanost imovine i vlasnika upotrebljava riječ kuća (bayit) u značenju obitelji (doma), tj. obiteljske zajednice kojoj pripadaju osobe u krvnom srodstvu 15 Takve teološke promjene u poimanju naroda kao Božje baštine posebno naglašavaju proroci Jeremija i Izaija (Jer 10,16; Iz 63,17), a paralelne navode možemo pronaći i kod Miheja i Joela (Mih 7,14; JI 2,17). Usp. Friedrich HORST, Zwei Begriffe fur Eigentum (Besitz): nsra und nmx, u: Arnulf KUSCHKE (ur.), Verbannung und Heimkehr. Beiträge zur Geschichte und Theologie Israels im 6. im 5. Jahrhundert v. Chr., Tübingen, ,

14 ali i realna imovina, ponajprije zemlja, koju domaćinstvo posjeduje.36 Zemlja je Izraelu od Boga predana da s koljena na koljeno prenosi svoje vlasništvo nad njom i smatra je neotuđivom baštinom, trajnim svojim posjedom. Trajnost posjeda i baštinjenja zemlje usko je povezana s trajnom i neprestanom Božjom vjernošću Savezu što gaje Izrael s Bogom sklopio te time postao njegovim narodom Zemlja: Izraelova i Božja baština Vjernički i saveznički odnos Izraela, njihova Boga i zemlje, utemeljen na kombinaciji koja podrazumijeva teološki i povijesni sadržaj i značenje riječi baština, prema Jeremiji prerasta iz općenitog i zajedničkog kultnog odnosa u osobni odnos. Pojam Jahvina baština prema Jeremiji je središnji teološki pojam kojim se izražava osobni odnos Boga s njegovim narodom i njihovom zemljom. Izrael je Jahvina baština, njegov posebni posjed, koji je pod njegovom posebnom brigom i skrbi, kojeg je on izabrao i izlučio od drugih naroda, i tako ga na jedinstveni način učinio svetim (Jer 2,3). To isto vrijedi i za zemlju. Ona je Jahvino vlasništvo i nalazi se pod njegovom posebnom zaštitom i brigom. Zemlji pripada posebna Božja pažnja i njegova posebna ljubav. Zemlja i narod pripadaju jedno uz drugo, jedno drugome odgovaraju, uzajamno su potrebni, jedno drugo zahtijevaju, jedno bez drugoga ne mogu, jer su i jedno i drugo Jahvina baština. Iz takve teološke kvalifikacije zemlje kao Božjeg vlasništva proizlaze i druge Jeremijine kvalifikacije zemlje kao»zemlje slasti«i»najljepšeg bisera među narodima«(jer 2,19). Stojeći u osobnom odnosu i povezanosti s Jahvom, Darivateljem zemlje, prima Izrael zemlju kao osobni dar i postaje baštinikom kojemu je baština darovana te i sam postaje dio baštinskog odnosa - sam postaje»jahvina baština«. Izrael ne smije prema zemlji postupati svojevoljno, jer Jahve pridržava sebi sva prava nad njom, ali i nad narodom. Jedino u onoj mjeri i onako kako Izrael samog sebe i zemlju pojmi i shvaća kao Božje vlasništvo i Božji posjed, tako i sam može posjedovati zemlju. Izlazak iz baštinskog odnosa označava prestanak postojanja Izraela kao slobodnog naroda na svojoj vlastitoj zemlji što kao posljedicu ima robovanje u tuđini.37 O baštinskim odnosima na temelju kojih je Jeremija temeljio svoju teologiju zemlje i naroda govorio je prije njega prorok Hošea. Misli proroka Hošee bile su potka daljnjem razvoju teologije zemlje na kojoj su susljedni proroci razvijali svoj nauk. Prorok Izaijaje upravo na tom teološkom nauku baštine što gaje zasnovao prorok Hošea temeljio svoj nauk o Bogu kao ocu i majci Izraela. Zemlja, 36 Usp. Edward LIPIÑSKI, Sm (nahäl), rftni (nahälä*1) u: TDOT, vol. 9., Za opsežnije tumačenje značenja n^ro (nahälä*1) u Jeremije vidi: Peter DIEPOLD, Israels Land,

15 kao baština, utemeljenje je obiteljskog odnosa između Boga i njegova naroda.38 Izaija i Jeremija su od Hošee preuzeli i obogatili metaforičke izraze koji opisuju privržene odnose između Boga, njegova naroda i njihove zemlje. I Izaija i Jeremija tvrde da je Bog otac koji dijeli svoje imanje, zemlju, i daje u baštinu praocima Izraela i svome narodu (Iz 63,8.16; 64,8; Jer 3,19). U tekstovima obojice proroka, Izaije i Jeremije, nalazimo metaforičke opise Boga kao majke.39 Božje se ponašanje uspoređuje s majčinskom brigom i ponašanjem prema Izraelu (usp. Pnz 32,13, Br 11,12, Hoš 11). Bogje poput majke, koja tješi svoje dijete i svome narodu daruje sigurno mjesto prebivanja (Iz 66,13) dodjeljujući mu baštinu, a time i mogućnost života (Iz 49,8-IO) Bog, narod i zemlja su obitelj Baštinjen obiteljski odnos utemeljen na daru zemlje utvrđuje drugi, po teološkom naboju vrlo značajan i u proročkim knjigama vrlo čest naslov Izraela koji označava narod kao sinove ili djecu Božju, a podjednako se primjenjuje kako u kolektivnom tako i u osobnom, pojedinačnom, smislu (Pnz 32,5; Izl 4,22; Hoš 11,1; Iz 1,2; 30,1-9; Jer 3,14; 31,9; Mal 1,6; 2,10). Izraelovo sinovstvo ne temelji se na nekoj vrsti privilegija, niti proizlazi iz neke zasluge ili nekog Izraelova posebnog čina. Sinovstvo je datost koja je u potpunosti bezuvjetna, a proizlazi iz Božjeg izbora. Zbog odnosa otac-sin između Boga i Izraela i zemlja, koju Izrael prima u nasljedstvo, nosi naslov baština. Zemlja kao baština s jedne strane podrazumijeva darovanost kao svoju osnovnu karakteristiku. Istodobno, zemlja kao baština, s druge strane, pretpostavlja odgovornost održavanja odnosa sinovstva prema Bogu. Slika Boga oca u Izaijinim tekstovima naglašava sjedne strane težinu pobune sinova protiv očeva autoriteta (Iz 1,2-3), a s druge strane ističe ovisnost naroda o Bogu, kao skrbniku i Božjem očekivanju priznanja tog odno 38 Edward LipiAski uvjerljivo tvrdi kako se izrazom rten? (nahälä11), koji se odnosi na posjed što je stečen nasljedstvom uspostavlja i potvrđuje obiteljski odnos Boga sa svojim narodom. Izrael je vrlo često označen kao sin svoga nebeskog oca koji je u nasljedstvo primio bogati i neprocjenjivi dar zemlje. Nadalje on tvrdi kako se značenje izraza rftn? (nahälä11), u govoru o odnosu između Izraela i njihova Boga ne odnosi toliko na sam prijenos vlasništva koliko na narav odnosa koji se nasljeđivanjem i prijenosom baštine uspostavlja. Usp. Edward L1PINSKI, bn; (nahäl), rftra (nahäläh) u: TDOT, vol. 9., O temi Božjeg postupanja kao majke, iako je literatura prilično opsežna, vidi napose: Karei van der TOORN, Frota Her Cradle to Her Grave: The Role o f Religion in the Life o f the Israelite and the Babylonian Woman, Sheffield, 1994.; Arthur E. ZANNON1, Feminine Language for God in the Hebrew Scriptures, u: Dialogue and Alliance, 2 (1988.) 2. 6.; Phyllis TR1BLE, Depatriarchalizing in Biblical Interpretation, u: Journal o f the American Academy o f Religion, 41 (1973.) 1, ; Julie A. FOSTER, The motherhood of God, The Use of hyl as God-language in the Hebrew Scriptures, u: Henry Neil RICHARDSON - Lewis M. HOPFE (urr.). Uncovering Ancient Stones: Essays in Memory o f H. Neil Richardson, Winona Lake, 1994., Za širi prikaz metaforike Boga kao majke i kao Oca kod Izaije vidi osobito 6. poglavlje studije. Sarah J. DILLE, Mixing Metaphors, God as Mother and Father in Deutero-Isaiah, London, 2004.,

16 sa. Svojim odmetništvom djeca Abrahamova i djeca Izraelova gube svoj zakoniti položaj, gube svoj identitet što su ga od Boga dobili i bivaju odbačeni, izgnani iz zemlje (usp. Iz 30,1.9,; Iz 63-64). Smatranje zemlje Božjim darom i odgovornost prema Bogu održavanjem obiteljske odanosti su uvjeti posjedovanja zemlje. Jahve je otac svoga naroda jer gaje on donio na svijet. Izraelski narod je Božji sin, jer prije saveza s Bogom Izrael kao narod jednostavno nije postojao. Status Izraelova sinovstva se u biblijskim tekstovima ne opravdava nego je to pretpostavka stara koliko i narod. Izrael nije postao djetetom Božjim posvojenjem, kao da je prije postojao kao narod pa da g aje onda Jahve izabrao i posvojio, nego je od početka svoga postojanja bio Jahvin narod jer gaje on uveo u postojanje. Zbog toga je Bog njihov otac. Odnos otac-sin koji se u starozavjetnoj teologiji upotrebljava kao sinonim savezničkog odnosa kod Jeremije je u biti jedno te isto. U tom odnosu zemlja predstavlja materijalni izraz i ostvarenje savezničkog očinsko-sinovskog odnosa između Boga i njegova naroda.41 Svijest Izraela o njegovoj povezanosti s Bogom ne može se shvatiti bez zemlje. Teologija Saveza je ujedno teologija zemlje. Ni najednom mjestu ne možemo pronaći opis teološke povezanosti Boga i naroda bez neke bilo eksplicitne bilo implicitne povezanosti s predajama o zemlji. Odnos Izraela s Bogom u potpunosti je»uzemljen«. Činjenicom dara zemlje oblikovanje čitav život Izraela od njegova početka, od njegova nastanka, i ta činjenica oblikuje cjelokupno postojanje Izraela kao Božjeg naroda. Teološko obrazloženje socijalnih i religioznih zbivanja unutar zajednice, kao i nacionalni i osobni stavovi pripadnika izraelskog naroda u potpunosti su oblikovani zemljom koju im je Bog dao i koju su od Boga kao dar primili. Svijest Izraela o njegovom jedinstvenom savezničkom odnosu s Bogom neodjeljivo je povezana sa zemljom u njezinom socio-ekonomskom, zakonskom, etičkom i teološkom značenju. Izraelov saveznički odnos s Bogom je u potpunosti»uzemljen«činjenicom obiteljske povezanosti koja se očituje kroz značenje i upotrebu riječi baština (nahälä11). Zbog toga se zemlju u proročkim navještajima predsužanjskih proroka može smatrati temeljnim teološkim mjestom razumijevanja obiteljsko-savezničkog odnosa između Izraela i njegova Boga Proročki poziv na povratak zemlji Na proročki metal'orički prikaz Boga kao oca i majke, a naroda kao djece, oslanja se i dublja teološka poruka o obiteljskom odnosu koji podrazumijeva 41 Usp. Christopher J. H. WRIGHT. God s People in God's Land, O socio-ekonomskim učincima teološkog obrazlaganja odnosa prema zemlji u proročkim navještajima vidi: Walter BRUEGGEMANN, A Social Reading o f the Old Testament. Prophetic Approaches to Israelite Communal Life, Minneapolis, 1994., osobito 14. poglavlje, Također: Christopher J. H. WRIGHT, God s People in God's Land, 23. i

17 r međusobno poznavanje i prisnost čimbenika tog odnosa. Poznavanje je nužna posljedica bliskosti u obiteljskim odnosima, a događa se između članova obitelji zbog emocionalne i prostome blizine života. Stoga proroci predsužanjskog razdoblja inzistiraju na obnovi poznavanja Boga i na susretanje s njime (Hoš 4,2.6.; Am 4,12), ali i na obnovi prepoznavanja i doživljavanja zemlje (Hoš 2,10; 5,4-7; 6,1-3; Iz 11,9; Jr 9,2-5) kao dvaju temelja životvornog odnosa koji pruža sigurnost opstojnosti naroda u savezničkom odnosu.43 Preobrazba od nepoznavanja k spoznaji izražena dinamikom obraćenja naroda podrazumijeva promjenu mišljenja, obnovu, restauraciju i vraćanje odnosa između Boga, naroda i njihove zemlje u prvobitno stanje.44 Međusobno poznavanje, kao znak obiteljske povezanosti unutar odnosa Bog-narod-zemlja temelj je posjeda zemlje, a gubitak poznavanja zaboravom vodi prema uništenju, iseljenju i nenapučenosti zemlje, prestanku postojanja narodne samostojnosti i odlasku u ropstvo daleko od svoje domovine. Znanje, poznavanje, spoznaja, čuvanje sjećanja, svijest o povezanosti i drugi odnosi obiteljskog karaktera temelj su održavanja baštinske povezanosti između Boga, Izraela i njegove zemlje.45 Nedostatak obiteljske privrženosti kroz čine sjećanja i spoznaje vodi u propast cijelu obitelj, sve njezine članove i njihovu imovinu.46 Zaboravljenost, napuštenost i osamljenost, neplodnost i odbačenost su oznake koje proroci podjednako koriste u opisu razvrgnuća bračne zajednice kao i u opisu Siona, Jeruzalema i zemlje koji se nalaze pred prijetnjom sužanjstva i u vrijeme sužanjstva. Suprotno stanje tome jest stanje poznavanja i sjećanja, plodnosti i napučenosti zemlje Hebrejski pojam tpii (ši'tb) koji u biblijskim spisima SZ označuje promjenu uključuje prije svega antropološko značenje»vraćanje čovjeka zemlji«(post 3,16), a u teološkom značenju označava ponovnu uspostavu međusobne relacije s dvije ili više strana. Usp. Božo LUJIĆ, Shvaćanje obraćenja u predsužanjskih proroka, u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.) 2, , Usp. Rudolf AMERL, Hebrejsko-hrvatski rječnik, Zagreb, 1997., Povezanost između spozna je Boga, znanja Zakona i posjeda zemlje česta je tema proročkih opomena upućenih narodu koji je sve to zaboravio i zbog toga se odmetnuo u nevjeru, bezakonje i neznanje (Ez 12,20; 33,28-29; Hoš 4,1). Obiteljski odnosi su opipljiva točka susreta teoloških vrijednosti koje svjedoče vjeru Izraelove povezanost s Bogom i zemljom. Obitelj sa svojom zemljom vidljiva je veza između teoloških pojmova nacionalnog vjerovanja Bogu i iskustva te vjere na osobnoj razini. Usp. Christopher J. H. WRIGHT, G od s People in Gods Land, Paralelna upotreba zaboraviti i napustiti nije tako česta, alije uvijek jasna (vidi Iz 49,14 i Tuž 5,20). Pojmovi se upotrebljavaju za pokazivanje sličnosti, a ne istosti situacije. Isto tako u Iz 54,6-7 se tvrdi kako je Božje napuštanje Jeruzalema i Siona posljedica zaborava i odbacivanja kojim je narod, kao nevjerna žena, odbacio svoga Boga. Sjećanje je put povratka i preokretanja situacije napuštenosti, opustošenosti i neplodnosti u stanje napućenosti, nastanjenosti i plodnosti. Sjećanje vodi od stanja bez djece prema stanju mnoštva djece (Iz 49, 13-26). Sjećanje i plodnost su povezani (usp. 1 Sam 1,11) Međusobno poznavanje Elkane i Ane koje dovodi do prekida neplodnosti i dara djeteta naziva se Božjim sjećanjem. Isti je slučaj i s Rahelom (Post 30,22-23) koja također zbog Božjeg sjećanja rađa dijete. Božje sjećanje se uvijek pokazuje prisustvom potomstva, plodonošću i rodnošću. Usp. Patricia Tull WILLEY, Remember the Former Things: The Recollection o f Previous Texts in Second Isaiah, Atlanta, 1997., Sion se opisuje kao ostavljena, neplodna i vjerojatno razvedena žena (napuštena od svog muža). Nasuprot tome situacija nakon povratka opisuje se kao vrijeme i prostor plodnosti, gdje pusta mjesta 167

18 Proročki poticaji na obraćenje i restauraciju odnosa predviđaju dvojaku budućnost koja ovisi o kvaliteti Izraelova odgovora. U budućnosti Izraela moguća je kazna ili obnova. U ostvarenju oba moguća scenarija sudjeluje zemlja. U tamnom i prijetećem scenariju neodgovornog ponašanja Izraela prema Bogu i njegovoj zemlji slijedi Božji gnjev i srdžba (Iz 1,7-8; Mih 3,12; Iz 24,1-23), stradavanje zemlje, pretvaranje plodnog tla u neplodno (Hoš 2,14; Jr 12, 7-13) nered i kaos (Am 3,9-11; Jr 5,24-25), a u slučaju obraćenja slijedi obnova dobrohotnih odnosa na čitavom njezinom teritoriju, uspostavu suradnje s plodnim tlom i rađanje novog života na njemu (Am 9,13-15; Ez 28,25-26; Mih 4,3-4). Valja primijetiti da proroci predsužanjskog vremena nisu, poput onih iz sužanjskih vremena, toliko usmjereni na kaznu fizičkog izmještanja iz geografske zemlje, nego je njihov govor usmjeren protiv nepravednih odnosa koji dovode do otuđenosti naroda od zemlje, protiv političkog ušutkivanja obezemljenog dijela naroda, protiv gubitka prava glasa i postojanja onima koji zemlju obrađuju, protiv društvene nejednakosti i neravnopravnosti u zemlji bez obzira na geografsku smještenost Božjeg naroda u Izraelu ili u kojoj drugoj zemlji.48 Zemlja u predsužanjskih proroka predstavlja mjesto i prostor u kojem su Bog, narod i zemlja u odnosu jedinstva koje raste na temelju sjećanja kako je Izrael svoju zemlju dobio i na koji način u njoj treba živjeti da je ne izgubi. Gubitak tog povijesnog sjećanja vodi prema gubitku zemlje, pa makar se narod nalazio geografski i stvarno u njoj, jer je sužanjstvo u predegzilskih proroka prije svega shvaćeno kao metafora stanja odvojenosti od zemlje, a položaj sužnja označen osjećajem ne biti svoj na svome. Sužanjstvo i odlazak iz zemlje predstavlja se kod predegzilskih proroka kao gubitak identiteta Izraela kao naroda koji je bitno vezan i jedino razumljiv u odnosu Bog-narod-zemlja. Zaborav zemlje tako predstavlja zaborav identiteta Izraela kao Božjeg naroda.49 Stanje suprotno sužanjstvu, koje obećavaju proroci predsužanjskog vremena, ako narod posluša Božju riječ i vrati se Bogu, jest mir i opće blagostanje u zemlji (šalom). To stanje ne predstavlja samo povijesni boravak u zemlji i stajanje nogama na tlu Izraela, nego je to izlazak iz dotadašnjeg postaju silno napućena mnoštvom, pustinja postaje kao Eden (Iz 51,3), gdje se raspršeno ponovno okuplja, kad se udovica ponovno udaje (Iz 54,5) a nerotkinja rađa mnogu djecu (Iz 54,1 ). Usp. Sarah J. DILLE, Mixing Metaphors, Oznake stanja»biti u sužanjstvu«i»podnositi sužanjstvo«temelji se na predegzilskom razmišljanju o prijetnji sužanjstvom, a ne na stvarnom doživljaju sužanjstva i geografskom izmještanju iz zemlje. Takvo razumijevanje sužanjstva može se primijetiti već u zakonskim odredbama Pnz 28 i Lev 26. Kanonski oblik biblijskih prokletstava o odvojenosti od zemlje zbog grešnog odnosa prema njoj pouzdano je svjedočanstvo predegzilskih oblika shvaćanja i razumijevanja sužanjstva. Usp. Martien A. HALVORSON-TAYLOR, Enduring exile: the metaphorization o f exile in the Hebrew Bible, Leiden, 2011., Osnovna opasnost koja je prijetila židovskoj zajednici jest zaborav Izraela (usp. Ps 137,5-6), opasnost duhovne i intelektualne asimilacije koja na određene načine traje još i danas. Usp. Ehud Ben ZVI - Christoph LEVIN, The Concept o f Exile in Ancient Israel and Its Historical Contexts, Berlin,

19 stanja podjarmljenosti i ulazak u stanje svakovrsnih oblika slobode: religiozne, političke, teritorijalne, društvene i materijalne. Mir je u proročkim navještajima o budućnosti temelj stabilnosti i uravnoteženosti cijeloga svijeta, cijeloga kruga zemaljskog. Nestajanjem sužanjskih odnosa, ponovo sve biva postavljeno na svoje mjesto, a narodi, svaki u svojoj zemlji, čine pravdu i žive u miru uživajući u posjedu zemlje (Iz 32,17). Mir, nadalje, označava naknadu štete, ali i poduzimanje prikladnih radnji da ne bi došlo do uništenja pravednih odnosa.50 Tako se čežnja za mirom i blagostanjem povezuje sa sjećanjem i nezaboravljanjem zemlje, svoje postojbine. Izraelova sudbina i smisao njegova postojanja jest učiniti zemlju plodnom, obradivom i pogodnom za stanovanje i ta zadaća ne prestaje jer je od Boga ustanovljena i zato se te zadaće uvijek valja sjećati i nikada je ne zaboraviti. Takvim odnosom prema zemlji ponovo se uspostavlja saveznički odnos povjerenja Bogu, na čemu leži Izraelov identitet i o čemu ovisi njegova opstojnost.5' Taj, drugačiji odnos prema zemlji, nasuprot onome koji je Izraelce doveo do stanja osude na sužanjstvo, premda su još uvijek fizički bili u svojoj zemlji, ujedno je put otvaranja nade za ponovni povratak u onaj odnos sa svojom zemljom koji bi ih mogao izbaviti od fizičke osude i stvarnog izgnanstva iz nje. To je put prema obnovi odnosa s Bogom koji se ostvaruje kroz obnovu baštinjenog i obiteljskog odnosa sa svojom zemljom. Proročko djelovanje često je oblikovano u simboličkim postupcima koji su nosili teološku poruku. Jeremijina kupnja njive u svojoj pravnoj proceduri naglašava teološku poruku o zemlji. Pravni čin otkupa zemlje služi Jeremiji u prenošenju Božje poruke svojim sunarodnjacima. Uobičajeni svakodnevni čin sklapanja ugovora o vlasništvu Jeremija čini neuobičajenim time što skriva ugovor i kupovini zemlje daje dodatno značenje. Zakonski čin pohranjivanja i potvrđivanja ugovora povezan je s teološkom porukom o ovisnosti poštovanja zakona i posjeda zemlje. Jeremijin proročki simbolički čin nije samo simbolička naznaka sklapanja savezničkog odnosa, niti njegova dramatična izvedba, nego je to u sebi saveznički čin kojim se osigurava pravo na posjed zemlje. Tako je čin otkupljenja M Imenica DiSo (šalom) koja se najčešće prevodi kao mir u hebrejskom jeziku je daleko šireg značenja i označava cjelovitost, puninu, sigurnost, dobrobit, zdravlje, zadovoljstvo, uspjeh. Sve što se tiče zdravog, skladnog i potpunog života i podrazumijeva red u odnosima prema stvarima, ljudima i prema Bogu, izražava se tom imenicom. Osobito je značajna njezina upotreba u profanom smislu gdje označava poredak i red među stvarima, ali i, prema njezinom korijenu od glagola abv (šlm), označava stanje u kojem netko ne oskudijeva, tj. ima dovoljno. Česta je upotreba riječi mir - šalom i pravednost - ssdäqä*1koje se upotrebljavaju paralelno (Iz 48,18). Dok se riječ ssdäqäh povezuje s djelovanjem, riječ šalom označava imanje ili posjedovanje onoga u čemu treba uživati ili onoga što treba nadoknaditi. Riječ šalom se, dakle odnosi najčešće na stvari i na uživanje u posjedu onoga što se ima. Usp. Gillis GERLEMAN, osa (šlm), to have enough, u: TLOT, vol. 3, Širu raspravu o odnosu Biblije i identiteta Izraela kao naroda Božjeg, kako nekoć, tako i u današnje vrijeme, te o utjecaju biblijskih tekstova o zemlji na samoshvaćanje suvremenog identiteta izraelske države vidi: Anita SHAPIRA, The Bible and Israeli Identity, u: Association fo r Jewish Studies Review. 28 (2004.)

20 zemlje u potpunosti saveznički čin, kako u proceduri, tako i u izvedbi. Poštivanje riječi Božje i odredbi Zakona jamče posjed zemlje, ne samo za Jeremiju nego i za buduća pokoljenja (Jr 32,15). Stoga čin stjecanja vlasništva nad njivom, što ju je Jeremija neposredno prije ili za vrijeme opsade Jeruzalema»otkupio«od svoga rođaka Hanamela predstavlja čin»otkupljenja«, kojim Jeremija potvrđuje trajnost baštinskog prava utemeljenog na Savezu. Njime Jeremija ispovijeda teološku istinu o darovanosti zemlje svome narodu, ali i o Božjem vlasništvu nad svom zemljom kao i uvjerenje u sigurnost Božjeg obećanja o ponovnom povratku u zemlju (Jr 32,17-22).52 Osim toga, Jeremijin čin kupovine njive upućuju na drugačije vrednovanje zemlje. Zemlja nije samo vlastiti posjed pojedinca i mjesto na kojem Izrael sam sebi osigurava vlastito življenje i političku slobodu, nego se zemlja pokazuje vrijednošću bez koje za Izrael nema života i budućnosti. Život je moguć jedino ako Izrael cijeni svoju zemlju, na nju pazi, čuva je i obrađuje kao svoje obiteljsko blago i brine se za nju kao za člana svoje obitelji. Sve je to izraz otkupiteljskog i spasiteljskog djelovanja na koje je Izrael kao Božji narod pozvan, u ime Božje činiti u odnosu prema zemlji. Upravo to u svom simboličkom činu usred okupacije Izraela, po zakonski utemeljenom ugovoru čini Jeremija, spomen činom»otkupa«njive svog rođaka Hanamela. Shvaćanje uzajamne rodbinske povezanosti, kakva je postojala među onima koji su bili povezani krvnim vezama, prenosi se i postoji i sa zemljom. Zemlju se cijeni i poštuje istim poštovanjem kao i krvnom vezom povezanu rođakinju.53 Jeremijin proročki čin ujedno je i ispovijest tradicionalnog uvjerenja o povezanosti posjeda zemlje s poštovanjem Tore i čin vjere u istinitost i trajnost Božjeg obećanja.54 K tome, Jeremijin postupak upućuju na šire shvaćanje teološkog sadržaja pojma zemlje. Jeremija predviđa nadu u povratak zemlji. Ne radi se ovdje o povratku zemlji kao geografskoj ili politički omeđenoj cjelini, nego o povratku sjećanja i mišljenja o zemlji kao sastavnom elementu odnosa Bog-čovjek-zemlja koje je, neposredno pred fizičko izgnanstvo iz zemlje, već davno, iako su u zemlji živjeli, bilo zapostavljeno i zaboravljeno. Proroci predsužanjskog razdoblja su se uvijek osvrtali na trenutna događanja u povijesti Izraela i govorili o njima i njihovim mogućim posljedicama i u nji- 52 Usp. Âke VIBERG, Prophets in Action, An Analysis o f Prophetic Symbolic Acts in the Old Testament, Stockholm , Zemlja je doista hranila i održavala život obitelji, a obitelj je zauzvrat bila dužna za zemlju brinuti i održavati njezinu plodnost. Dužnost rođaka bxi (gôdël) bila je čuvati obitelj i čuvati zemlju. Ako je netko od rođaka, zbog ekonomske nevolje bio uskraćen i nije mogao održati svoj život i život svoje obitelji (gô3ël) je trebao otkupiti njegovu zemlju kako bi održao rodbinsku i obiteljsku povezanost ne samo s članom obitelji, nego i sa zemljom. Usp. Gunther H. WITTENBERG, The Vision of Land in Jeremiah 32, u: Norman C. HABEL, The Earth Story in the Psalms and the Prophets, Sheffield, 2001., Usp. Gary M. BURGE, Jesus and the Land, The New Testament Challenge to»holy Land«Theology, Grand Rapids/London, 2010.,

21 r hovim originalnim tekstovima, ma koliko god bi to htjeli, ne možemo pronaći cshatološke najave u kojima bi se očekivanja budućnosti smještala u neku drugačiju dimenziju osim dimenzije zemlje u kojoj žive. Predsužanjski proroci promatraju zemlju i o njoj misle iz stanja uzemljenosti i useljenosti. Drugačijeg života, života bez zemlje i izvan zemlje, za njih nema. Ideja potpunog svršetka svijeta i očekivanje konačnih vremena koje pretpostavlja postojanje budućnosti izvan zemlje ili u nekoj drugoj obezemljenoj dimenziji kod predsužanjskih proroka ne postoji. Budućnost, ma kakva ona bila, smješta se unutar ovoga svijeta. Konačna vremena koja su bitno drugačija od ovoga svijeta uopće se ne mogu očekivati. Eshatološki izrazi u užem smislu njihova razumijevanja ne mogu se pronaći ranije od postegzilskog vremena. Čak i u vrijeme obnove nakon sužanjstva, pa i u vrijeme gubitka političke i nacionalne slobode označene gubitkom svih oblika vlasti nad zemljom na kojoj živi Izrael budućnost svoga naroda i mogućnost svoga opstanka, ali i održivost svoje teologije, čvrsto veže uz zemlju i ostvarenje nade o ponovnom zadobivanju svog teritorijanog suvereniteta oslanjajući se na kontinuitet Božjeg djelovanja tijekom povijesti. Međutim stvarnost obezemljenosti zajednice vjernika dovodi do još jednog značajnog zaokreta u teološkom poimanju zemlje, koji je pod pritiskom smještanja ostvarenja obećanja zemlje u eshatološku budućnost, značajno obilježio ne samo židovsku teološku misao o zemlji, nego i snažno utjecao, štoviše bio je svojevrsna polazna točka, kršćanskog poimanja i teološkog razmišljanja o temi zemlje. Kršćanstvo je, naime, rođeno na krilima eshatologije i u krilu apokaliptike u kojima je poimanje zemlje i zemaljske stvarnosti daleko drugačije, a moglo bi se reći, i prilično okrnjeno i osiromašeno.55 Zaključak Poruke predsužanjskih proroka čvrsto su uzemljene i usmjerene prema zemlji koju je Izrael dobio od Boga kao saveznički dar. Konkretnost, kojom se odlikuje služba, poslanje i navještaj proroka, ono što postavlja proroke čvrsto u kontekst zemlje, konkretne zemlje, zemlje njihova naroda i njihove domovine. U toj zemlji predsužanjski proroci su pozvani i poslani naviještati Božju riječ i obraćati se svome narodu koji u njoj živi. Kvaliteta vjerničkog života Izraela ne ovisi samo o»štovanju«boga nego i o poštovanju zemlje. Prepoznavanje zemlje kao dara Božjega od iznimne je važnosti za pravedan i ispravan život. To obuhvaća društvenu odgovornost i brigu za ugrožene. Uvjerenje je predsužanjskih proroka da pravedne odnose zemlja 55»Kršćani su često zanemarivali hebrejska utemeljenja svoje vjere i gubili vidike koje su trebali naslijediti. Kad god se takvo što događalo i samo kršćanstvo je gubilo razumijevanje vlastite vjere te je time osiromašavalo i okrnjivalo.«geoffrey R. Lilburne, A Sense of Place, A Christian Theology of the Land, Nashville, 1989.,

22 uvijek nagrađuje svojim darovima i podržava život onih koji čine pravdu štujući Boga kao davatelja plodnosti zemlji, a time i života svome narodu. Odnosi između Boga, njegova naroda i njihove zemlje u propovijedima predsužanjskih proroka su obiteljski odnosi u kojima je zemlja označena kodnom riječju baština - nahäläh. Baština nije samo obiteljski pradjedovski posjed, neopoziva, neporeciva i neotuđiva imovina koja se ne može prenositi iz jedne obiteljske zajednice u drugu, nego je to i izraz kojim se izriče trajna, neporeciva i neotuđiva veza između naroda i njegova Boga. Izraelov saveznički odnos s Bogom je u potpunosti»uzemljen«činjenicom obiteljske povezanosti. Božju obitelj tvore Bog, njegov narod i njihova zemlja. Povratak zemlji u predsužanjskih proroka predstavlja povratak u obiteljske, na temelju rodbinskih odnosa uspostavljene, odnose u kojima briga za zemlju predstavlja brigu za članicu svoje obitelji. Promicanje pravednosti prema svojoj zemlji, čuvanje njezine plodnosti, briga za njezinu političku neovisnost i ekonomsku sigurnost dio su vjerničkog ponašanja svakog čovjeka koji svoju vjeru utemeljuje na Božjoj riječi. Ljubav i briga za svoju zemlju nalazi temelj u biblijskoj tradiciji presužanjskih proroka i baštinskog odnosa između Boga naroda i njihove zemlje što su je raspirivali i poticali u svom narodu. Dimenziju vjere o zemlji što je prenose predsužanjski proroci kršćanstvo, zbog preuzimanja teologije zemlje iz drugačijeg povijesnog razdoblja razvoja biblijskih tekstova, još nije u potpunosti otkrilo, pa se ovaj članak može smatrati doprinosom na putu novog otkrivanja i aktualiziranja ove zaboravljene, ali životno važne teme biblijske vjere. 172

23 SADRŽAJ PREDGOVOR... 7 PARS BIBLICA Bruna VELČIĆ, Ljudsko stvorenje prema hebrejskoj terminologiji u postanku Anto POPO VIC, Kronologija pretpotopnog (Post 5,3-32) i postpotopnog (Post 11,10-32) rodoslovlja prema tri tekstualne varijante: MT, SP i L X X Stipo KLJAJIĆ, Joabova uloga u Davidovu ubojstvu Urije Hetita. Narativna analiza i vrednovanje uloge Joaba u 2 Sam 11, Luka MARIJANOVIC, Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! (Ps 137,3) Jutta HAUSMANN, Hoffnung in unruhigen Zeiten - Überlegungen zu Psalm Danijel BERKOVIĆ, Anatomski idiom u pobožnosti biblijskog psalmista Darko TEPERT, Razdoblje početaka djelovanja prorokâ: podijeljeno kraljevstvo Durica PARDON, Zemlja: Izraelova i Božja baština. Teologija zemlje u predsužanjskih proroka Dubravko TURAL1JA, Proročki termin U Maria Carmela PALMISANO, La riflessione Sulla storia in Ben S ir a Andelo MALY, Glagol i pitanje njegova kasnog podrijetla Jože KRAŠOVEC, Semantics of Righteousness of God in the Hebrew B ib le Karlo VIŠATICKI, Bog se ljuti Bog se k a je Nikola HOHNJEC, Apokrifne apokalipse uz Stari zav jet Domagoj RUNJE, Rukopisi Hramskoga svitka Pero VIDOVIĆ, Stari zavjet se u Novom otkriva. Dva primjera u Markovu evanđelju Imre KOCSIS.»Selig, ihr Armen«(Ik 6,20) -»Selig die Armen im Geist«(Mt 5,3). Erwägungen zu den Seligpreisungen im Lukasevangelium und im Matthäusevangelium Mato ZOVKIĆ, Vladavina Božja u parabolama iz Lukina evanđelja Mario CIFRAK, Kršćansko iskustvo Boga. Motiv Isusova sustolništva Ivica ČAT1C, Novozavjetna pasha i oslobođenje čovjeka Darko TOMAŠEVIĆ, Fil 2,

24 Ivan DUGANDŽIĆ,»Fvôvteç tôv 0e o v...«(rim 1,21): (Ne)mogućnost prirodne spoznaje Boga kod Pavla? János SCHMATOVICH, Die Lehre von der Versöhnung bei dem heiligen Paulus. Gottestat in Christus Marinko VIDOVIC, Logion otvrdnuća (Iz 6,9s) u razumijevanju odnosa Crkve i židovstva Marijan VUGDELIJA, Knjiga zapečaćena sa sedam pečata i Jaganjac (Otk 5,1-14) Taras BARSČEVSKI, Usporedba mjera i novca u hrvatskim biblijskim prijevodima (Zagrebačka Biblija, Sarićeva Biblija, Varaždinska Biblija i Franjevačka B iblija) PARS HISTORICO-TEOLOGICA Petar BAŠIĆ, Ivan Bandulavić Marku Antunu od Gospode rečenomu Emanuel HOSKO, Izdavanje Katančićeva prijevoda Svetoga pisma i Čevapović Mislav KOVAC1C, Jednostruka i višestruka jednakovrijednost na primjeru leksema milost i s njim povezanih leksema u Šulekovu prijevodu Novoga zavjeta prema predložnim leksemima, a ijedan teorijskolingvistički problem Irena Avsenik N AB ERGO J, Human Experience of Emptiness and the Desire for Spiritual Food in the Bible and in Augustine s Confessions Anto BARISIC, Augustinovo (u)poznavanje Origena i egzegetska (p)odudaranja u svjetlu origenističke i pelagijanske kontroverzije Ivana VAŠARA i Ivan BODROŽIĆ, Milosrđe kao dar srca prema nauku sv. Augustina Ivan KARLIĆ, Franjevačka kristologija: kristološki naglasci u počecima Franjevačkog re d a Mile BABIĆ. Aktualnost teorije individuacije Ivana Dunsa Š kota Daniel PATAFTA, Pokret franjevačkih spiritualaca u 13. i početkom 14. stoljeća Branko MURIC, Objava Boga kao središnje teološko pitanje u promišljanjima Rudolfa Bultm anna Valerija KOVAČ, Milan GELO i Tea BARNJAK, Pavlova teologija u teologiji Josepha Ratzingera / Benedikta XVI Ivan BUBALO, Monoteizam i problem nasilja. Assmannova teorija»mojsijeva razlikovanja« Joachim VALENTIN, Theologiedefizit? Religiös motivierte Gewalt und Rationalität

25 Draženko TOMIĆ, - Ivan PRSKALO, Filozofska pedagogija Bonifaca Badrova ( ) Ružica RAZUM, O učenju duhovnosti u vjeronaučnoj nastavi Josip ŠIMUNOVIĆ, Milosrđe na licu Isusovih učenica i učenika. Živjeti milosrđe nakon izvanrednoga jubileja m ilosrđa Ante R. ŠOLJIC, Vjera i Pismo. Varijacije na klasičnu te m u Vine M1HALJEV1Ć, Studija o konvergenciji medija s posebnim osvrtom na televizijsku konvergenciju Andrea FILIC, Božo Lujić - Čovjek Isusove otvorene antropologije. Biografija i bibliografija prof. dr. sc. Bože Lujića PRILOZI Mile BABIĆ. Sjećanja na studentske dane s fra Božom Lujićem Jasna ŠEGO, Ljepota života i skromnost življenja... (Crtica o Boži Lujiću) BIBLIOGRAFIJA